Godine 1956. Nelson i Seinberg sa Sveučilišta Illinois eksperimentirali su s nekoliko filmova, uključujući poliesterski film.
Od 1958. nadalje, Natick Laboratory i Swift Laboratory američke vojske započeli su istraživanje vrećica za retorte za vojnu upotrebu, provodeći opsežna ispitivanja i testove učinkovitosti za zamjenu limenki koje su se koristile na bojnom polju s vrećicama za retorte. Godine 1969., retortne vrećice koje je razvio Natick Laboratory uspješno su korištene u svemirskom programu Apollo.
Budući da se ova vrsta pakirane hrane može čuvati na sobnoj temperaturi i ima dugi rok trajanja, može se jesti i topla i hladna, praktična je i štedi energiju potrebnu za čuvanje, vrlo je popularna. Švedska je bila prva zemlja u svijetu koja je proizvodila i prodavala vrećice za retorte; međutim, Japan je svjetski lider u-komercijalnoj proizvodnji vrećica za retorte. Godine 1968., Otsuka Foods Co., Ltd. u Japanu upotrijebio je prozirne vrećice za retorte na visokim-temperaturama za pakiranje curry proizvoda, postigavši prvu komercijalizaciju u Japanu. Godine 1969. aluminijska folija korištena je kao sirovina za poboljšanje kvalitete vrećica, što je dovelo do kontinuiranog širenja prodaje na tržištu. Godine 1970. započela je proizvodnja proizvoda od riže pakiranih u retorte vrećice. Godine 1972. razvijene su i komercijalizirane pljeskavice za hamburger pakirane u vrećice za retortu, a na tržište su uvedene i mesne okruglice pakirane u vrećice za retortu. Najranije vrećice za retorte od aluminijske folije bile su izrađene od tri sloja kompozitnog materijala-otpornog na toplinu i zvale su se "vrećice za retorte" (RP). Vrećice za retorte koje je prodavala Toyo Cans Corporation iz Japana, a koje sadrže aluminijsku foliju, zvale su se RP-F (otporne do 135 stupnjeva), dok su se prozirne više-kompozitne vrećice bez aluminijske folije zvale RP-T i RR-N (otporne do 120 stupnjeva). U Europi i Americi te se vrećice nazivaju flexible cans ili soft cans.
